BADENSKI POUČAK O SUGLASNOSTI (1973.)

B.B. U KNJIZI MARINA BLAŽEVIĆA "RAZGOVORI O NOVOM KAZALIŠTU", CDU, ZAGREB, 2007.

Vrhunac je bio kada smo smislili da se prolog Badenskog poučka, dakle zbor Palih letača, odigra na – u to vrijeme apsolutnom spomeniku nulte kategorije – šanku &TD-a, tadašnjem foyeru hrvatske kulture. Sjećam se da je Tomica Svetić koji je za vrijeme te večernje probe, kad smo taj prolog smislili, bio dežuran (a i on dan danas tamo operira) potpuno poblesavio kad nas je vidio kako gazimo po šanku. Nazvao je u panici Zuppu koji je s nekim čudnim mirom poručio nešto kao ma pusti djecu nek se vesele.

Nakon Prologa na šanku preselili smo u dvoranu gdje se hodalo po bijelim kožnatim stolcima, iznad glava, ili ako hoćeš, i po glavama publike. Dario Bulić složio je od Badenskog fantastični rock mjuzikl, ali je glazba zadržala potpun brechtijanski štih. Ivica Antolčić napravio nam je kao poklon blistavu lutku Gospodina Schmidta. Uprizorili smo demontažu Gospodina Schmidta, malog čovjeka koji si dopušta da ga vozaju cijelo vrijeme, naposljetku i da mu amputiraju cijelo tijelo, ne bi li se sveo na najmanju moguću mjeru. A kad se prihvatiš dobrohotnog asketizma, kad se u veselju ostaviš svih svojih prohtjeva i ambicija – to je bio Brechtov udio na tržištu ideja Badenskog poučka – tek tada možeš postati koristan, društvu ugodan čovjek.

Branko Matan je već dolazio redovito i uvjeravao nas: Što dalje od teatra to bolje! Budite pravi brechtijanci, držite se debatnog kluba. Igrajte igru. Taj je pristup on nazvao teatralika agitiranja.
Premda teme Badenskog i ostalih poučnih komada nisu više bili relevantne za naše vrijeme (iz perspektive kasnog socijalizma problem isposništva činio nam se posve patetičnim u odnosu na vrijeme kada ga je Brecht učvršćivao), mi smo, koristeći Brechtovo genijalno lukavstvo u razigravanju didaktičkih provedbenih razina, pokazivali utopijsku žestinu jednog doba ali i model jednog mogućeg odgovornog i otvorenog teatra. Naučili smo: teatar se mogao izgovarati u nastupu vlastitosti.

S Matanom provodim sve više vremena; niz uvida prožetih simpatijom za naš rad, Matan polako zamjenjuje kritičkim opaskama visokih obaveza.

MB: Ajmo pojasniti Matanovu ulogu u Coccu do Ignaca...

BB: On pokušava naš prilično disperzivni kazališni aktivizam i osjećaj za angažman povezati s najboljim dosezima ifskovske generacije, ali i sam blista svojim duboko vlastitim improvizacijama na licu mjesta o snazi kazališta danas i ovdje. Matan provocira našu pomalo patetičnu zaigranost, demistificira naše sitne egoizme i projekcije, ali i vrbuje nas za pomak prema crti kazališne i povijesne odgovornosti. Cocco je bio malo čudo, razred zaražen kazalištem (kako su nam tepali Foretić i pedagozi iz Prosvjetnog Sabora), ali bez Matana i glazbe Darija Bulića ne bi se moglo daleko. Bez Matanove ustrajnosti da priprema najbolji dio mojih sumnji za intelektualnu sjetvu, sve bi to, prije ili kasnije, završilo u, ponešto razularenim, ali u osnovi mainstreamovskim standardima.

MB: Reci nam o recepciji Badenskog poučka u kazališnim krugovima?

BB: Badenski poučak pobijedio je na IFSK-ovu natječaju, BRAMS-u, FDAH-u. Ugodna euforija i graja digla se oko nas. Klinci kazalištem nedogmatski raspravljaju o socijalizmu: sve istovremeno izgleda pametno i zanosno. I omladinske strukture otvorile su pipe: putovanja, socijalistički glamour, mogli smo si priuštiti nepojmljive stvari - dvije vrste plakata za istu predstavu; pa su nam u razred doturili pijanino - sljedeće dvije godine usred razreda uvježbavali smo songove za predstave. Za svaku pak izvedbu teglili smo taj pijanino (jer trebala su nam dva) s trećeg kata gimnazije do &TD-a, što je uvijek bio svojevrsni hepening. Ukratko, osjećali smo se kao ozarena djeca socijalizma.