ČEGA NEMA TOG SE NE ODRECI (1979.)

ZORAN ARBUTINA, "BAROKNO KAZALIŠTE BRANKA BREZOVCA", NOVI PROLOG 14-16, ZAGREB, JESEN / ZIMA 1989.

MB: A dimenzije Kamova pripremio je tvoj prvi mega spektakl. Čega je sve bilo u Čega nema tog se ne odreci?

BB: Za predstavu Jedan dan u životu Ignaca Goloba mnogo smo od „Jeđuta“ profitirali, sad je bio red da se dug vrati. „Jeđutu“ je trebao jedan fini socijalistički recital koji bi pokazao svu snagu sekcija društva. Matan je napravio predložak za predstavu po narudžbi - spoj različitih tekstova koji se bave revolucijom (iz te neke richtmannovske pozicije, pozicije trockizma, reformizma u svakom slučaju nerealiziranih lijevih snaga), njenim, kako pjeva Brecht, “tegobama planina” ali i “tegobama ravnica”. Bilo je tu tekstova Stilinovića, Cesarca, Ivšića, Iblera, Hegedušića, Krndelja, uglavnom ozbiljna ekipa, a završilo je s Nietzscheom, dijelom iz Zarathustre koji je bio kontrapunktiran onoj uznositoj pjesmi koja bi Međimurcima trebala poslužiti za himnu - Vuprem oči. Dario je pjesmu prekrasno aranžirao za uređaj koji smo prvi put vidjeli - sintesajzer. Središnji dio predstave zauzela je Brecht/Eislerova Pjesma jedne proleterske majke iz koje i dolazi stih, koji je dao naslov predstavi, a kojemu je Matan oduzeo proletersku, aktivističku notu i dao mu opće filozofsku konotaciju (izbacivši “š” iz niječnog glagola), pa je stih sada glasio: “Čega nema tog se ne odreci.”

Forma i prostorna organizacija zamišljene su oratorijski: golema prozirna kocka od tila u kojoj se sve odigravalo s pokretnim zidom koji se pomicao naprijed-nazad. Uglavnom, i dalje sve vrlo statično i hladno, ali do zla boga snovito i nezaustavljivo suvremeno. Fina začudnost u kojoj zdušno sudjeluju sve „Jeđutove“ sekcije, sve panj do panja: pleh glazba, brdo punašnog folklora, ogroman scenski potpuno nesnalažljiv zbor, preko 150 ljudi.
Scenografiju je prvi puta napravio Milovac. Ignac je, rekosmo, završavao Ignačevim uzašašćem prema Suncu, pa Čega nema, dakako, započinje zalaskom sunca. Atmosfera noći, u sfumato dekoru tajanstvenih učinaka, nasuprot socijalističkim kategorijama svjetlosti. Početak u stilu Ezre Pounda: pleh glazba cvrči Bulićevu 15 minutnu simfonijsku poemu na mahlerovske teme, a na sceni tri Dijane, božice noći, pucaju iz luka i sunce polako nestaje s (ideološkog) obzora. Tu smo se već ugrijavali za Richtmanna kojeg nikada nismo napravili. Moglo bi se čak reći da je Čega nema... i nastala spajanjem restlova od Richtmanna u kojeg smo tada ulagali svu snagu i maštu.

MB: Gdje ste sve uopće uspjeli izvoditi hipertrofirani spektakl poput Čega nema...?

BB: Najspektakularnija varijanta odigrala se u studenom 1979. u Lisinskom pred prepunom dvoranom, a poslije na Trgu Republike, gdje se Zuppa proslavio kao majstor pozornice. Kasnili smo pa je uzeo čekić u ruke, čavle u zube i bacio se tog 8. maja na sastavljanje praktikabala.

MB: Zuppa se tamo našao samo kao gledatelj koji je uranio?

BB: Ma ne, pa on kao da je bio naš. Cocco je tada doista djelovao kao pokret: 120 ljudi, jaka ideološka komisija (Matan, Kovačević, Vnukova u ulozi Kolontajeve, još neki, sve sami mladi, vudreni, opaljeni kapaciteti). Ristić nas je zvao «polit biro pa zapalit», a čim Zuppa nanjuši negdje ideološku komisiju, evo ga da se pokaže najpametnijim. Filozofski smo razvlačili teme o budućnosti socijalizma, Matan je navlačio na Lasića, Benjamina i Sempruna, Krištofić-Fungi na praksisovce, Kovačević na post-strukturalizam, a Zuppa na svoju lulu. Da skratim, igrali smo onda taj recital, ili oratorij ako hoćeš, i u Dubrovniku 1980. na Dubrovačkim danima mladog teatra, u &TD-u, sve u svemu nekih desetak puta na raznim stranama.

BB, u knjizi Marina Blaževića Razgovori o novom kazalištu, CDU, Zagreb, 2007.
--
Razorena je struktura socrealističkog recitala, a istovremeno i struktura cjelovitog umjetničkog djela. U međusobna su odnošenja – su-odnošenja – dovođeni dijelovi, djelići, krhotine, fragmenti složeni po sistemu patchworka, a ne mozaika: cjelina koja je nastala zapravo i nije baš prava cjelina: onakva kakva je njoj ne treba ništa ni dodavati ni oduzimati, a ipak, doda li joj se nešto, neki novi fragment, ili joj se pak neki oduzme, ona i dalje ostaje što je i bila – dinamička cjelina – sada samo malo izmijenjena, malo drugačija od one ranije. Sa svakim fragmentom započinju nove predstave. Kako je to jednom napisano uvijek cijele ali vazda neiscrpive. Ulazi i zlazi su potencijalno mnogi i bez međusobne hierarhije, svaki put drugačiji.