Create Your First Project
Start adding your projects to your portfolio. Click on "Manage Projects" to get started
ORMITHA MACAROUNADA I NEKOLIKO KUHARA (1982.)
ORMITHA MACAROUNADA I NEKOLIKO KUHARA (sotie polyphonique, prema drami Harolda Puintera Lift za poslugu i romanu Andréa Gidea Krivotvoritelji novca)
scenska provedba i montaža: Branko Brezovec
suradnja na tekstovnom predlošku: Gordana Vnuk & Milko Valent
scenski raspored: Tihomir Milovac
svjetlo: Damir Kruhak, Nikola Stepić & Boris Kruhak
tonski odnosi: Dario Bulić & Mirko Gruber
likovne intervencije: Anastazija Debelli, Krešo Kovačićek
Sudjeluju: Josip Šimunko, Jura Tomaš, Siniša Miletić, Anastazija Debelli, Dan Šercar, Marija Vidušić, Žarko Potočnjak, Franjo Štefulj, Asja Jovanović, Đuro Roić, Predrag Vrabec, Franjo Benko, Stevica Leskarec, Nana Blatnik, Zoran Arbutina, Krešo Kovačićek, Zvjezdana Lončarić, Marina Štembergar, Dalibor Perojević, Bojana Bačevski, Dubravka Petrić, Dunja Blatnik, Marija Udovičić, Ivica Divjak, Gordana Vnuk, Vesna Jolić, Marijan Kostanjevac, Slobodan Tomaš, Mladen Botić, Robert Šipek, Mario Zvonarević
Premijera: Studentski dom „Nina Maraković“, 24. lipnja 1982
B.B. U KNJIZI MARINA BLAŽEVIĆA "RAZGOVORI O NOVOM KAZALIŠTU", CDU, ZAGREB, 2007
MB: Ormitha Macarounada i nekoliko kuhara, baš kao i Ljetno popodne, Akcija u 16:00, Ignac, revolucionarne su novokazališne predstave na ovim prostorima. Kako je nastala Ormitha, koji je bio koncept predstave?
BB: Ormitha je zapravo nastala iz jedne prilično nesređene situacije u Coccu koji je i dalje postojao, ali napučen masom mladih ljudi koji su u Čega nema bili statisti, a nakon Ljetnog popodneva polako sticali neko iskustvo. Počeli smo raditi na dramatizaciji Gideova romana, no sve je bilo previše kaotično. Ljudi su dolazili, odlazili, i nikako da se ekipa stabilizira i koncentrira. Istovremeno sam, zarađujući svoje prve novce u životu, u studentskom domu u Šarengradskoj s nekolicinom pospanoautističnih studenata (Bračani i Međimurci) mučio Pinterov Lift za poslugu. Zapravo sam, u oba slučaja, manijakalno išao protiv sebe. Otkazao sam Brechtu, svim već prokušanim procedurama, i krenuo ususret onom segmentu teatra koji mi se uvijek činio slijepom ulicom. I tako, nikako da dovršim barem jednu od dvije predstave, pa pomislih: kad ne ide odvojeno, možda bi se moglo zajedno. Ali, kakve to veze ima? Pa naravno nikakve. Ali prisila je bila jača od veze! Rashod će biti golem, ali ću barem ja ostvariti nekakav prihod. Do tada sam već naslutio jednadžbu da kada pametno sakupiš i ležerno forsiraš materijal – materijal radi sam od sebe. Moraš osluškivati, zalegnuti na materijal i nešto će se predstaviti, pojaviti, doslovce “upasti u svijest” – der Einfall. Nije, dakle, sve u izmišljavanju, nešto je, dakle, i u osluškivanju.
Ali da li će dve grupe indiferentnog materijala surađivati i ako ih ne približiš pritajenim, sonarnim, koncentriranim osluškivanjem? Ako ga po principu Frazerove homeopatske magije, koja žuticu liječi žutom bojom, skupiš oko istih uzvika, navoda, toposa, performativnih iskaza… koristeći semantičku solidarnost i hermeneutiku slutnje. To je bilo epohalno pitanje. Sve je tako jasno puknulo pred očima! Zašto ne proizvesti predstavu u koju se može utrpavati maksimum nemogućih kombinacija, koja se ne stidi sintaktičkih štucanja i površnih anagogija svake vrste, koja je upravo ona Ayerova dramatizirana tautologija, koja, govorimo li o najbitnijem, radi na prazno, a proizvodi viškove. Kako bi rekao Heidegger: intenzitet koji ništa ne govori.
Bio je to prvi veliki dramaturški posao Gordane Vnuk, koja je lijepo razumjela princip homeopatske magije i otvorila niz iznenađujućih razina spajanja. Goga je kasnije dramaturški, ali i na sve mile i nemile načine, pomagala u nizu mojih predstava, a meni su najdraži njeni rezultati u predstavama trutovima, poput Tajanstvenih prela (Albanska drama, Skopje, 1990) Proljeća Ivana Galeba (NP, Zenica, 1989), Kamov, smrtopis / Moulin Rouge.
S njom sam u nizu razgovora razjasnio ikonoklazam, proizvodnju proizvodnje, dezideologizaciju teatra; zajedno smo poradili na sistemu ikonoklastičkih glumačkih vježbi, koje smo kasnije radionički predstavili po lijepom dijelu Europe.
Precizan opis prostornog dispozitiva i korištenih scenskih postupka predstave Ormitha može se naći u Frakciji 5/1997.
