Create Your First Project
Start adding your projects to your portfolio. Click on "Manage Projects" to get started
ONAJ KOJI GOVORI DA I ONAJ KOJI GOVORI NE (1971. )
Bertolt Brecht: ONAJ KOJI GOVOR DA I ONAJ KOJI GOVORI NE
režija: Branko Brezovec
scena: Damir Šubić
kostimi: Neda Kapor
glazba: Živko Pavletić & Pjer Žardin
DA: Učitelj: Branko Brezovec, Majka: Neda Kapor, Dječak: Pjer Žardin, Studenti: Damir Šubić, Miodrag Krencer, Ante Ivančić
NE: Učitelj: Darko Cesar, Majka: Višnja Požar, Dječak: Živko Pavletić, Studenti: Toma Udiljak, Liborije Žalont, Ivan Majstorović
Zbor: Vlasta Vukas, Jadranka Crnjak, Elvira Liberatti, Mima Dukić, Branka Smojver, Snježana Brnčić, Maja Briski, Mirjana Pavičić, Višnja Radanović, Vesna Marković, Ljiljana Rašeta, Nevenka, Sabljak.
Premijera: Velika dvorana X. gimnazije 29. prosinca 1971.
Gostovanja: Teatar &TD ´72 - Zagreb, Smotra dramskih amatera zagrebačke regije ´72, Festival dramskih amatera Hrvatske ´72 – Split
B.B. U KNJIZI MARINA BLAŽEVIĆA "RAZGOVORI O NOVOM KAZALIŠTU", CDU, ZAGREB, 2007.
MB: U tvojoj prvoj predstavi "Onaj koji govori da i Onaj koji govori ne" progovorio je cijeli IIe razred V. gimnazije. Kako su se prvi Coccolemoccovci domogli Brechta?
BB: Kako reći nešto pametno o svojoj prvoj predstavi, koju sam radio sa šesnaest godina? Ja se Brechta nisam prvi sjetio; moji razredni kolege donijeli su Suvinovu knjigu Uvod u Brechta, nanjušili su da je u Brechtovim poučnim komadima teatar stavljen u zagradu, da je u prvom planu teatarska igra razlike i da je moral Brechtovih priča toliko lukavo rigidan da nudi prostor za one koji ga žele napasti. Prihvatili smo se poučnog komada tiskanog u Suvinovoj knjizi, Onaj koji govori da i Onaj koji govori ne. Brechtovu formulu: igramo igru o promjenjivosti svijeta, brzo smo razumjeli i prihvatili. Ne mijenjamo svijet kazalištem, niti ga možemo mijenjati. Ne prikazujemo svijet u smislu djelatnog mimesisa nego semiosisa. Predstavom možemo govoriti u svoje ime.
Cijelo smo vrijeme bili uzorni brechtijanci na koje bi Brecht bio ponosan jer smo ponajprije bili dobri dijalektičari: Brecht, naime, nije napisao te komade kao didaktičke nego kao dijalektičke komade, ne kao Lehrstücke već Lehrnstücke; ne poduka nego majeutika, sukob teze i antiteze.
MB: A kako je dijalektičnost komada provedena u izvedbi?
BB: Sama izvedba, pak, odvijala se na i među školskim klupama. Prvi dio, Onaj koji govori da, bio je vrlo suzdržan, kontroliran, danas bismo rekli – gotovo ikonoklastički. Klupe su bile nekako neobavezno raspoređene, svaki puta drugačije, što i nije bio problem jer je glumačko kretanje bilo reducirano; publika je sjedila na stolcima, dodirivala prsima klupe, u razini njihovih lica bile su noge izvođača, bilo je i neugodnih fizičkih kontakata. U drugom dijelu, Onaj koji govori ne, podigli smo klupe na klupe i spustili se među gledatelje, sjeli pored njih i izgledalo je kao da svi zajedno diskutiramo na temu suprotnih odluka drugog dijela.
Sve je to bilo žestoko recitativno, jer smo si tako protumačili efekt začudnosti. Nikakve glume. Čisto i čvrsto iznjeti razinu problema: treba li se pokoravati običaju ili ne. Najzanimljivije je u svemu bilo sudjelovanje doista cijelog razreda, nije bilo nikakvih kostima i lažnog dekora, samo školske klupe – nešto kao dodatna razredna nastava koja ni po čemu vanjskom nije upućivala na teatar. No, kako se pokazalo, sve skupa nije baš bilo tako benigno.
